Piše: sociolog Vladimir D. Vasić
Jer, u Bosni sve je moguće. Da je Bosna i Hercegovina u raskoraku, ne samo sa sistemom vrijednosti, već u više navrata je i sa logikom na per si.
Sfera rada i sfera obrazovanja u našem društvu, dobrim dijelom su dijametralno suprostavljene kategorije, iako se, treba priznati, vrše određene korekcije kako bi se što više uskladio vaspitno – obrazovno – poslovni nesklad Bosanskohercegovačkog funkcionalnog haosa.
Neumoljiva statistika Bosnu i Hercegovinu svrstava rame uz rame sa Džibutijem, Kenijom, Namibijom, Gambijom i Bog te pitao kojom još ne, izrazito nerazvijenom, državom, kada je riječ o nezaposlenosti.
No međutim, nije samo neusklađenost tržišta rada sa obrazovnim sistemom u Bosni i Hercegovini, kamen spoticanja koji nas kao društvo svrstava u rang plemenskih zajednica, i država koje je i u atlasu teško pronaći.
Ključan problem se projavljuje već na prvoj stanici – u školovanju novih kadrova. Prema dosadašnjim analizama i istraživanjima prosjek studiranja u Bosni i Hercegovini studentu oduzme 8,3 godina života, koliko traje „razvojni put“ od indeksa do diplome. Naravno, riječ je o državnim fakultetima.
Međutim, ovaj dugotrajni neizvjesni put stradanja može itekako da se skrati ukoliko želite da akademsko zvanje (ne i znanje!) dobijete (u punoći značenja riječi „dobiti“) na nekom od niza privatnih visokoškolskih ustanova od Sokoca preko Kiseljaka, Travnika, Mostara, Banjaluke, Bijeljine, Brčkog i širom BiH gdje još ne.
Prije nego odlučite da moždane vijugice razvijate na ovim visokoškolskim akademskim ustanovama neophodno je otići u najbližu banku i raspitati se za neki od kredita bez žiranata koji će vam odobriti jer imate svu potrebnu dokumentaciju, obzirom da ste duži niz godina uhljebljeni u neku državnu fotelju, ali, pred izbore, zbog neke nove sistematizacije i radne reorganizacije potrebna je čak i fakultetska diploma kako ne bi neko drugi zasjeo u vašu fotelju.
U svim razvijenijim zemljama zapada ali i širom svijeta privatne škole i univerziteti slove za ozbiljne i visokokvalifikovane školske ustanove gdje se vrši rigorozna selekcija pri upisu na iste.
Naravno u Bosni i Hercegovini to nije slučaj te se na privatne fakultete upisuju, pored ovih što duži niz godina „rade u službi“, i određen broj mladih ljudi koji želi diplomu preko noći. Danas u Bosni i Hercegovini imamo klasično „fabrikovanje zvanja“ koje se obavlja na „visokoškolskim tržnicama diploma“.
Bez uvrede bilo kome i bilo čemu privatni fakulteti svojim grubim liberalizmom u smislu umnožavanja diploma na najokrutniji mogući način podrivaju temelje ovog društva.
Nepismenim i nedovoljno socijalizovanim pojedincima, zahvljujući pogodnostima od strane privatnih visokoškolskih ustanova, a sve uz pomoć partijaških mehanizama, daje se u ruke famozna konzerva sa diplomom koja im dalje bezkrupulozno krči put ka novim, ključnim, pozicijama u ovom društvu.
Drskim ponašanjem pojedinaca koji misle da novcem mogu kupiti sve ili pak diplomu ali znanje ne, ovo društvo dovode u bezizlaznu situaciju i šalju obrazovane mlade ljude (Svršene studente javnih univerziteta) na granične prelaze.
Odgovorno tvrdim da neadekvatni i nepismeni pojedinci sa kupljenim papirom nazvanim diploma, na ključnim pozicijama, u svakom smislu, na drzak način istjeruju mlade ljude iz ove države, koji su, uzgred rečeno, mukom i trudom prošli onaj put od indeksa do diplome na državnim fakultetima.
Tužno je i žalosno da se veliki broj mladih i obrazovanih ljudi, koji su na pošten način svojim radom, učenjem i nesebičnim zalaganjem došli do diplome, nalazi na birou za zapošljavanje dok sa druge strane na ozbiljnim pozicijama, dobro uhljebljeni, bez grama znanja, sjede akademci sa diplomom koju još uvijek otplaćuju na rate.
Znam da je svaki zdravorazuman glas u ovom društvu dočekan na nož od onih kojima on ne ide u prilog, ali jednostavno taj glas mora da se čuje. Nedopustivo je da našom sudbinom u bilo kojem nivou i intenzitetu društvenog upravljanja, rukovodi neko čiji je put od indeksa do diplome ispunjen ratama kredita a ne učenjem. Nedopustivo je i to da se takvim tipovima dozvoli bilo koja društvena funckija kojom mogu da manipulišu masama. Vjerujem da zvuči fašistički ali je u krajnjoj liniji humanistički.
Mladi i obrazovani ljudi koji su svoju energiju i potencijal uložili u svoje znanje trebaju to znanje i vještine da implementiraju na terenu te da ga ugrade u sistem ovog društva koje ima potencijala za napredak. Mladi ljudi jesu i biće temelj ove zajednice ali ne smijemo, kao drušvo, i društveno odgovorni pojedinci, da dozvolimo da nam školovan kadar okreće leđa i odlazi iz ove države te da svojim znanjem i vještinama bogate tuđe vlade i društvene sisteme.
Ona narodna „koliko para, toliko muzike“ nikako ne može da se primjeni u „akademskim krugovima“ dragih nam kolega sa privatnih sveučilišta, jer, da bar imaju u glavi koliko su dali iz novčanika, bilo bi bar za jotu drugačije.
– Koliko ono tebi, kolega, ostade do kraja?
– Još dvije rate i diplomski…
– Tebi?
– Viza i idem odavde….
