Daj mi majko drugi život, da proživim ja, jer u ovom sreće nemam, nemam nikoga…“
Sjedim i razmišljam kako da počnem tekst o jednoj djevojčici, a onda iz druge sobe sa TV-a čujem ovu pjesmu. Njen život bi vjerovatno mogao stati u ovaj stih. Mogao bi stati i u jedan kofer, jednu sobu, jednu trošnu kuću… Ustvari, tamo je već spakovan.
Skromnost je jedna od malobrojnih vrlina na ovom svijetu koja vas čini neprimjetnim. Što je čovjek više ima, izgleda manji svima oko sebe, i obrnuto. Oni koji to posjeduju, cijeli svijet imaju na dlanu, a kada vam je svijet na dlanu, vi ga držite u šaci. To je jedini način da ga kontrolišete, ili da imate tu iluziju. Mada, obično sve sklizne kroz prste.
Koliko u tome uspjeva Dunja Vuksić, djevojčica iz malog Bratunca? Plašim se da neću uspjeti u nekoliko rečenica ispričati veliku priču o malom biću koje od rođenja šibaju oluje i talasi, a koje kao hrid prkosi surovom okeanu. Ne postoji udarac koji Dunja Vuksić, trinaestogodišnja djevojčica do sada nije primila. Životni, a ni onaj pravi.
Dunja je rođena 20. avgusta 2008. godine u Beogradu. Njeno djetinjstvo su obilježile velike tragedije. Od takvih udaraca ljudi obično `pucaju`. Ovo nepisano pravilo najbolje je potvrdio život njenog oca. Zbog čega je Dunja (p)ostala jaka, možemo nagađati. Možda je bila previše mala da shvati šta se dešava oko nje, a možda je rođena kao borac koji se nikada i nikome ne predaje, pa ni životu!
Zbog narušenih bračnih odnosa između njenih roditelja veoma rano je ostala bez majke Olivere. Majka je napustila njihovog oca, ali i brata i nju kada su imali jednu godinu, i više ih nikad nije vidjela. Zauvijek ih je napustila 2014. godine kada je preminula. Nakon odlaska, i kasnije smrti majke, starateljstvo o šestogodišnjoj djevojčici i njenom bratu dobija otac, ali pravu brigu o njima na sebe preuzimaju baba Milena i deda Srbislav. Kada se učinilo da će život postati malo milosrdniji prema ovoj djeci, novi talas nesreće zapljusnuo je Dunju i njenog brata. Nažalost, baba i deda su za kratak vremenski period umrli. Starateljstvo nad Dunjom i njenim bratom tada dobija očeva sestra Danka.
Teško je pisati o detaljima jedne porodične tragedije, a ostati dovoljno pristojan i diskretan u iznošenju takvih stvari u javnost. Ipak, za sve ovo sam dobio dozvolu od Danke i male Dunje i molim vas da to imate na umu.
Dunjin otac Srboljub je bio jedan od najljepših momaka u našem gradu. Mangup i šmeker u pravom smislu te riječi. Suditi danas o njegovom posrnuću i strašnom padu koji je doživio bio bi veliki grijeh. Zašto se to desilo, zbog čega se desilo… ja odgovor nemam. I ne tražim ga. Nemojte ni vi. Zapamtio sam riječi svoje bake, kad tako nešto čujem i vidim samo da kažem: „Ne daj Bože nikome!“.
Patnju i bol koju je ova djevojčica preživjela sa ocem koji se liječio od alkoholizma najbolje ona zna. Ostali su zatureni negdje po bratunačkim ulicama kojima je tumarala zajedno sa njim.
Ali pamti ona i sve one lijepe trenutke kada je on bio divan otac i kada se trudio da bude čitav njen svijet. Iz tih lijepih trenutaka jedan detalj će ostati zauvijek urezan u njeno sjećanje. Dan kada je otac malu Dunju odveo na prvi trening u bokserski klub. Znao je Bato u dubini svoje duše, da život koji živi ničim ne služi za primjer njegovoj djeci, i želio je tu djecu usmjeriti, koliko-toliko, na ispravan put. Nije bio dobar primjer svojoj djeci ali im je želio pokazati kojim putem trebaju ići kroz život.
Ljubav između oca i kćerke, koju zna svaki otac i svaka kćer, svakim danom bivala je jača. Povjerenje i poštovanje prema ocu pokazivala je svakim novim treningom, a otac je insistirao da bude uporna, hrabra i da nikad ne odustaje. Nažalost život, u svoj svojoj surovosti, je nastavio da pokazuje mišiće maloj Dunji. Prije deset mjeseci njen otac je umro. Bio je to veliki i strašan udarac za nju. Možda zato što je sada starija, svjesnija posljedica, ovaj udarac je baš zabolio, ali je nije oborio. Nastavila je da trenira još više, još jače i nedavno je postala prvak Republike Srpske u svom uzrastu i svojoj kategoriji.
– Sjećam se njenih riječi kada se vratila kući sa tog takmičenja i pokazala mi medalju.
„Tetka, ja sam sigurna da me tata gledao odozgo dok sam pobjeđivala. Znam da je on sada ponosan na mene. Osjećam to!“.
Ono što je mene lično mnogo potreslo, i zbog čega mi je zazvonilo u ušima kao od najjačeg šamara, bila je ta ljubav i privrženost koju je jedno dijete spoznalo prema nekome ko je to malo čime zaslužio. Toliko je danas roditelja koji čine sve za svoju djecu, a kojima ta djeca uzvraćaju na najstrašniji mogući način. Ovdje, jedna djevojčica, zrnom roditeljske ljubavi koju je imala, usolila je sve naše rane.
O Dunji i njenom bratu brine očeva sestra Danka, učiteljica koja je donedavno radila u OŠ „Branko Radičević“ u Bratuncu i koja je sticajem političkih igrica prebačena u jedno udaljeno bratunačko selo da tamo zarađuje hljeb za ovu djecu putujući svakodnevno na posao. Kada sam je pitao:
– Danka kako uspijevaš? Odakle ti tolika snaga? Slomi li te ponekad sve? – rekla mi je: „Najteže mi je bilo kada su druga djeca počela da zapitkuju Dunju i Vuka, a oni mene, gdje im je majka. Njihove oči, pune tuge i bola, kada sam im saopštila istinu, bile su najpotresniji prizor koji sam vidjela u životu. A svašta sam do sada preturila kroz njega.
Pored Dunje i njenog brata Vuka, ova jaka i hrabra žena odgajila je i školuje svoje dvoje djece. Njen sin Ognjen, o kojem smo pisali na ovom portalu, je najbolji student Pomorske akademije u Kotoru. Njena kćerka je učenica treće godine gimnazije i odličan je đak. Važno je napomenuti da su mala Dunja i njen brat Vuk takođe odlični đaci.
Pomoć ovoj ženi je uglavnom izostajala, kako od institucija, tako i pojedinaca. Bivši načelnik opštine Bratunac nije imao sluha ni volje da pomogne ovoj porodici, iako je Dankina majka Milena bila dugogodišnji radnik opštinske uprave. Po riječima Danke, često je doživljavala uvrede i poniženja kada god bi se obratila za neku vrstu pomoći. Novi načelnik opštine Bratunac je obećao da će ova porodica dobiti materijal za obnovu svoje dotrajale kuće i da će sredstva za to biti uplaćena čim SO Bratunac usvoji novi budžet. Takođe, ova porodica zahvaljuje kompaniji TRB iz Bratunca na obećanoj pomoći u vidu stipendije za malu Dunju. Biće ovo još jedan u nizu primjera nesebične pomoći ove kompanije koja je do sada pomogla veliki broj mladih, talentovanih i uspješnih ljudi, kako iz našeg grada, tako i širom Republike Srpske.
– Predali smo molbu za Dunjinu stipendiju ovoj kompaniji i nadamo se da će je dobiti. Ali i ako ne dobije, zahvaljujemo kompaniji na dosadašnjoj podršci – rekla je Danka.
Dunja Vuksić je trenutno član bokserskog kluba „Kum“ iz Bratunca i jedna je od najperspektivnijih mladih boksera. Veliku zahvalnost za postignute rezultate duguje profesoru Voji Panteliću koji se prema njoj ophodi kao pravi roditelj. U klubu u kojem trenira, pod nadzorom pomenutog profesora i trenera Siniše Lopatića, mala Dunja stasava u prelijepu djevojku i vrhunskog sportistu. Ne sumnjamo da će ovaj grad jednog dana sa ponosom izgovarati njeno ime. Ustvari, već sada to možemo uraditi.
I na kraju, da se vratim na početak teksta i onu pjesmu. Sada vidim koliko sam pogriješio na početku. Nisam ja ni blizu dostojan da pišem o jednom ovakvom velikom šampionu. Ja krenuo sa patetikom, tugom i jadikovkom da opisujem borca, rođenog šampiona, budućeg uzora milionima mladih ljudi širom svijeta. Oprostite mi svi!
Lekciju koju sam naučio, dok sam usput pisao ovaj tekst, sada mi ponovo odzvanja iz druge sobe dok moj mlađi sin pojačava refren:
„Najjači samo opstaju, nikad se ne predaju…“
– Aco Ćirković
