Žuta linija je granica imanja braće Petra i Slavka Govedarice u selu Ljusići – 15 hektara u jednom komadu s prirodnim izvorom na sredini imanja i s potokom. Preko sredina imanja su bez dozvole napravili cestu
Kad sam nedavno bio u Ulogu, poželio sam se sresti s Perom Govedaricom, čovjekom koji se usprotivio da se na njegovu imanju gradi hidroelektrana. Sam! Jednom smo prije desetak godina telefonom razgovarali, ali se nismo nikada sreli. Šta je s njim? Rekoše mi da je umro. To me iznenadilo, jer mediji, koji su jedno vrijeme o njemu pisali, nisu zabilježili njegovu smrt.
– Jes bogami! Dvanestog jula mu je bila godišnjica da je umro, rekla mi je žena koju sam pitao za Petra u Ulogu.Tražili od njega da proda zemlju, a on nije dao. Znaš kako je, svima je bilo nepravo, ali ti da malo više od one početne cijene, pa se pomiriš, uzmeš pare i šutiš. Jedini je on bio protiv, kazala mi je.
U Ulogu vlada uvjerenje da su smrti Petra Govedarice pomogli pritisci politike i moćne oligarhije kojoj se suprotstavio.
– Ma ja, to mu je dalo!, kazao mi je suhonjav domaći čovjek u Ulogu.
Izgubio je sud u Foči, i navalili mu masne troškove za sve što je zadržavao gradnju i iza toga je umro. Tako misle stanovnici Uloga s kojima sam razgovarao, središta općine koja je prije 60 godina imala 4000 stanovnika, a danas to središte ima, kažu, 14 stanovnika koji stalno borave u mjestu.
Brat Slavko kaže da je Petar nađen mrtav u svojoj kući u Ulogu, ali da nekoliko okolnosti čini smrt sumnjivom. Kuća je bila zaključana iznutra, a u bravi se, također iznutra, nalazio ključ koji ne odgovara toj bravi, niti ijednoj drugoj bravi u kući. Svi su prozori bili zatvoreni, pa čak i onaj u kupatilu, što Petar nikada nije imao, pogotovo ne u julu, po najtoplijem ljetnom vremenu. Niko nije radio obdukciju i uzrok smrti se ne zna, a nadležni su dali mišljenje da se radi od zadesnoj smrti, da je umro od srca.
Volio prirodu i slobodu
Petrova kuća, u kojoj je rođen na današnji dan 26. 10. 1959. godine, nalazi se u selu Ljusići na lijevoj obali Neretve nizvodno od Uloga. Ondje on s bratom ima poveće imanje, na kojem se nalazi izvor i potok. Takvo imanje je privlačno i kao opći pojam, a kamoli kad se radi o tvom rodnom domu i tvom egzistencijalnom resursu. Nakon dvadesetak godina rada u Šipadu- Romanija na Sokocu, posljednje razdoblje kao šef računovodstva, izbija rat i Petar se vraća u Ljusiće, gdje je rat proveo kao pripadnik Vojske Republike Srpske.
Prethodno je u Obalju završio osnovnu školu, pa srednju ekonomsku u Sarajevu, kao odličan đak. Najprije se zaposlio s diplomom srednje škole, pa uz rad studirao ekonomiju u Sarajevu i završio je u roku.
Slavko Govedarica kaže da u rodnom selu nije bilo ratnih aktivnosti i da je Petar bio jedan od rijetkih protivnika rata koji je to smio otvoreno reći.
– Govorio je da je rat počela fukara da napuni džepove po cijenu da sve živo uništi. Govorio je da bježi od ljudi koji nisu za ljubav. Volio je Markesa i njegovih Sto godina samoće, pa je i svoju kamp kućicu u selu nazvao Makondo, kaže Slavko.
Po završetku rata vratio se na Sokolac i pokušavao osposobiti firmu za normalno funkcioniranje. To mu nije uspjelo, pa ju je oko 2000. godine napustio i vratio se u Ulog. Proširio je pčelinjak koji je već duže imao i posvećuje se pčelama. Mediji su pisali o njemu kao uspješnom pčelaru.
– Petar je istinski volio prirodu. Kao dijete je volio Neretvu i kad god je imao vremena išao je na pecanje. Mislim da je na toku Neretve od Uloga pa do Bjelimića poznavao svaki kutak i svaki vir, kaže Slavko i dodaje da se Pero samoobrazovao čitajući raznu literaturu.
– Njegova deviza je bila: prirodno i samo prirodno. Pčele nije liječio hemijom nego lokalnim travama, kaže Slavko i dodaje da je to vrijedilo i za svu ostalu proizvodnju hrane.
– Bio je k’o planina. Pčele je štitio sirupom od bijelog luka, potvrđuje Radojka Okuka iz Uloga.
Pomagao se i proizvodnjom ugljena, osnovao je firmu Ćumurane Ulog.
Satrli su ga sudovima
– Njegovi problemi nastaju 2010. godine kada Vuk Hamović i Milorad Dodik lično dolaze na naše imanje i počinju izgradnju HE Ulog. Petar je rekao: ‘Ovi su došli da nam uzmu i ovo malo života i zadovoljstva što nam je ostalo’. Nije mogao da se pomiri s time, kaže Slavko.
– Borio se do posljednjeg otkucaja srca da spriječi to uništenje. Bio je sam u toj borbi, većina ga je smatrali ludim, što ne uzme novac. Hamović je proturao priču da Petar traži milione, a istina je da nikad nikome nije rekao ni jednu cifru na koju bi pristao da unište Neretvu. On je novac uvijek prezirao i brzo ga trošio, kaže Slavko.
Sudski i administrativni postupci koji su vođeni protiv njega tipičan su primjer instrumentalizacije pravosuđa protiv neposlušnih. Radovi su počeli prije građevinske dozvole, bez znanja i pitanja vlasnika zemlje, bez postupka izvlaštenja, samo na osnovu Vladine odluke o ulasku na posjed. Na imanje su dovođene policija i pravobranioci da podupiru otimače zemlje. Neki od njih su ga vrijeđali na njegovoj đedovini, govoreći šta se toliko usprotivio zbog komade te „prdušare“. To ga je izbacilo iz takta, pa ih je izvrijeđao zbog čega su protiv njega pokrenuli novi odštetni postupak – i dobili ga.
– Pravni dio borbe koji je vodio uključuje bar 20 presuda i oko 1000 stranica. Znam za tri velike novčane kazne koje su mu odrezane. Nisam sve pronašao posle njegove smrti, ali vidim da su hteli da mu prodaju na licitaciji sve što ima i pčele i imanje i mislim da je konačna presuda trebala da bude 17. 7. 2020.godine. A on je nađen mrtav u svojoj kući 11. 7. 2020. godine, kaže Slavko, koji živi u Beogradu.
– Imao je dosta saveznika izvan toga područja, ali oni nisu mogli utjecati na njegovu sudbinu. Domaći ljudi su često bježali od njega da ih ko ne vidi od vlasti. Nije trpio glupost i uvlačenje, volio je slobodne ljude, kaže Slavko.
Šutnuli ga iz njegovog sela
Pravdoljubivi Petar Govedarica našao se na putu korupcionaškom režimu, koji služi malom broju ljudi da kontroliraju i koriste javne resurse. Taj režim zapravo ne motivira javni interes. On tolerira sitni šverc i izbjegavanje javnih obaveza. Ozbiljnija vrsta solidarnosti, koja je temelj svake zajednice, posjetitelju ovdje nije vidljiva. Dojam je da su ljudi posve prepušteni sebi. Zbog nedostatka radnih mjesta, što je posljedica najviše grabežne tranzicije, zadnjih petnaestak godina veliki broj ljudi bio je primoran vratiti se stočarstvu, nerijetko iste tehnologije kao i prije 100 godina. Unatoč tome, sela se sve više prazne i postupno se gase.
Ceste su očit primjer zanemarenosti toga kraja. Na putu od Nevesinjskog polja do Kalinovika sve je makadam, osim nekoliko kilometara od Kalinovika do gradilišta brane, a i to je asfalt „bože sačuvaj“. Slično je i na cesti između Nevesinjskog polja i Dabarskog polja. Stara cesta i sela preko Rakove Noge i Trusine i dalje su povezana makadamom kao prije 100 godina, a asfaltna cesta je napravljena između sela oko buduće brane u Nevesinjskom polju i Divina u Dabarskom polju, gdje se gradi hidrocentrala. Sve je u službi gradnje brane, a ljudi su tome smetnja.
Jedina tobožnja briga prema tim ljudima ogleda se u agresivnoj ideologiji koja se snažno polarizira na rodoljube i izdajice. Sadržaj te ideologije je etnoreligijski nacionalizam, kao i drugdje u okružju. Ovaj se kraj dobro uklapa u sliku antropocena, suvremenog razdoblja čije je ključno obilježje uništavanje prirode zbog profita, zbog čega mnoge biljke, životinje i ljudi ostaju bez svog staništa i postaju izbjeglice. Petra su jednostavno šutnuli s njegove zemlje jer je smetao u tome.
Petar se tome usprotivio i branio svoju zemlju. Do zadnjeg daha je branio svoju zemlju. Pravu zemlju, posjed, livade s potokom. Nikakve surogate, utvare i fantazmagorije koje najviše vode one koji danas za sebe kažu da su branili svoju zemlju, a zapravo su napadali tuđu. Petar je branio supstancijalnu formu zemlje, da ne može biti supstancijalnija, i to je neizmjerno važno u vremenu kad se potpuno zaboravilo šta je uopće zemlja.
Autor: Ivo Lučić
